Na ovoj stranici spomenut ćemo se starih običaja našega kraja. Zahvaljujući Petru Džaji ovi običaji sačuvani su od zaborava, a ja ću ih ovim putem, uz Petrovu suglasnost, podijeliti s onima koji još nisu nabavili njegovu knjigu “Hrvati u Donjim Rujanima”.

Tako su se grančice često nalazile u potkrovlju, u staji, oko križa i svetih slika u kući. Nakon toga dolaze veliki dani: Veliki četvrtak, Veliki petak i Velika subota. Prije Uskrsa je korizma i nisu rijetki stariji ljudi i žene koji su čitavu korizmu postili. U ovom selu bio je običaj da se svi u kući moraju ispovjediti i pričestiti kako bi mogli dočekati Uskrs u njegovu pravom značenju. Tako se svećeniku "tjerala pobir" na magarcu, kako bi se dobili buletini za ispovijed. Buletini su imali žig župnog ureda, a dobivalo ih se onoliko koliko je bilo članova obitelji za ispovijed. Djeca koja su išla u školu buletine za ispovijed dobili bi tek kad bi pred svećenikom pokazali određeno znanje iz vjeronauka. Pobir koji se nosio svećeniku bila su drva, mast, žito itd. Veliki četvrtak je dan molitve, skrušenosti i pripreme za Veliki petak. Bilo je dopušteno popiti koju čašu crnog vina jer se vjerovalo da se to vino, ako se popije na Veliki petak, pretvara u krv. Taj dan čitao se Gospin plač i Muka Isusova. Domaćice su imale zadatak da naprave posvetališće, mali kruščić od najboljeg brašna koji je uvijek bio prekrižen i premazan žumancem. Kuhala su se jaja, pravio "mladi" sir i sve se nosilo posvetiti. Domaćice su najprije u zdjelu stavljale sir, jaja, pa posvetališće i to su djeca nosila posvetiti. U subotu ovu zdjelu domaćica je povezivala povezačom (suknenu, ručno tkanu krpu sa svezicama na sva četiri kraja) i djeca su je nosila u crkvu u vrijeme koje bi svećenik odredio. Na ulazu u crkvu čekao je zvonar ili prokaraturi, koji su od djece uzimali najčešće po dva nekuhana jaja, dar crkvi. Djeca su strogo pazila ta jaja da ne razbiju. Kad bi došli u crkvu, poredali bi se. Djeca bi razvezala jelo za posvetiti i čekala da svećenik naiđe i poškropi svetom vodom. Nakon toga išli su kući. Domaćice su subotom, poslije jela, kuhale jaja i bojile ih najčešće ljuskom crvenog luka i različitim travama. Ako je bilo starijih žena, one su jaja ukrašavale različitim bojama i šarama. Sutradan, na Uskrs ustajalo se ranije no inače. Palile su se svijeće i molilo, zatim se jelo posvećeno jelo, uz obilan dodatak. Svatko bi dobio malo sira, jedno posvećeno jaje i komadić posvetališća. Strogo se pazilo da se svaka mrva posvećene hrane pojede.

Poslije podne na Kolajičinoj brini, stariji i mlađi "valjali su se jajima". Na toj maloj uzbrdici odredila bi se širina za valjanje. Svaki igrač imao je posebno okruglo jaje za valjanje, kojeg su zvali valjak. U prvom pokušaju (u ograničenom terenu) gdje se valjak zaustavio, ostavljalo se drugo jaje. Broj igrača bio je neodređen. Onaj čiji bi valjak pogodio više jaja, digao bi pogođena jaja, ostavljajući jedno u polju. Onaj tko je pogođen, stavljao bi ponovno svoje jaje za igru. Ostajalo se tu gotovo čitavo poslijepodne. Uz valjanje, djeca su se "tucala" jajima tako da je jedan držao svoje jaje, a drugi je udarao svojim. Čije se jaje razbije, taj gubi jaje. U ovom kraju nije bilo razvijeno peradarstvo, tako da nije bilo ni jaja u izobilju. Mjesec unaprijed čuvala su se jaja za Uskrs. Naprijed navedeni igrači nisu dolazili s puno jaja, eventualno s jednom duzinom (12 komada), tako da su mnogi vrlo brzo ispadali iz igre. U posljednje vrijeme u ovom kraju bio je običaj da cura, koja bi se udala za Božić, na Uskrs ide s mužem k svojim roditeljima, odnosno muževom didu i babi (punici i puncu) u posjet (pode). Tada je zet dobivao za naše prilike puno jaja - od 50 do 100 komada. Sjećam se da smo mi djeca pričali da ćemo se i mi oženiti i taj dan jedva smo čekali ne zbog ljubavi već zbog velikog broja jaja koji su zetovi donosili da se valjaju

Običaji sijela (sila)

Ovi običaji održavali su se u staro doba samo u toku dugih noći i jakog zimskog nevremena, ili bolje reći samo kada se u polju nije moglo ništa raditi. Stariji i ljudi srednjih godina redali su se i dogovarali gdje će i kod koga će biti iduće sijelo. Kako je selo bilo veliko, ljudi su sijelili po komšilucima (više kuća na manjoj razdaljini). Na tim sijelima dogovarali su se o tome tko će s kim raditi naljeto (usuveziti), rješavali važnije probleme sela, dogovarali zajedničke akcije sela ili komšiluka, trgovali stokom, te rješavali druge važne probleme. I žene su išle po sijelima i obvezno nosile prešice ili igle za pletivo. Vratimo se ponovno muškarcima i recimo da su na sijelima našli vremena i za različite igre od kojih je najomiljenija bila prstenjak.

Gazdarica kuće iznijela bi nekoliko terluka. Jedan bi igrač u jedan terluk ostavio prsten, a ostali su trebali pogađati u kojem je terluku prsten. Sve to odvijalo se pri svjetlu lampe na petrolej. U toku sila pričale su se razne priče, prepričavali događaji i anegdote. Stariji su ljudi vjerovali u postojanje vila, u vukodlake (kad se mrtvac digne iz groba), vještice itd. Tako se pričalo da su postojale žene koje su mogle istakati konje iz kola samo pogledom, ili ustaviti konje ili volove u vuči. Pismeni su ljudi u toku sila često čitali naro¬dne pjesme iz Kačićeve pjesmarice. Vrlo omiljeni i uvijek rado slušani junaci u narodnim pjesmama bili su: Andrijica Šimić, Mijat Tomić, Ivan i Tadija Senković, Komljen Barjaktare, Budalina Tale i dr. Narodne pjesme kasnije su se na sijelima pjevale uz gusle.

Navodim jednu priču koju mi je ispričao Ante Plazanić-Miga koja se često prepričavala na silima.
Za vrijeme "kupljenja" ljudi za rad u brigadi jedan Marko Bogdan, da bi to izbjegao, počeo se praviti ludim. Tako je na Sinjski trg zabacio udicu čekajući da riba potegne. U to vrime naiđe milicija i pita:" Što loviš ribu kad je tu nema?" A on odgovara: "Znam i ja da je nema pa je lovim". Spreme oni njega u ludnicu u Šibenik i dok su mu davali da obuče bilu aljinu, on prstom upire da je ona za milicajce.
Na pitanje odakle si, Bogdan odgovara:
Ako sam od Sinja,
nisam valjda svinja.
Na pitanje kako se zoveš, Bogdan odgovara:
Iako sam Marko Bogdan,
nisam nikad oda ovda.
Na pitanje koga imaš kod kuće, Bogdan odgovara:
Imam ćaku, imam baku,
imam prasca u kočaku,
imam dosta kokošiju,
imam buva i ušiju,
ali muva, muva, bog sačuva.
Imam jednog mačka starca,
imam pasa i magarca.
Kad u kući zimi sidim,
zagledam se više puta,
ispod grede miša vidim.
Oni vire ispod grede,
u mog mačka stalno glede,
a moj mačak star udovac,
za miše je smrtni lovac,
al ga neki đavli muče,
oko mace on mnjauče.
Maco moja, ja ću tebi dobar biti,
ja ću tebe oženiti,
ništa nećeš ti raditi,
neg u kutu samo sidi,
zadavljene miše idi.
Iako sam čovik samac,
imao sam motorni čamac,
ja sam svome sinu pisa,
al ne znadem kakvog je misla,
da motorni čamac proda,
i da meni novce doda,
al još ne znam jel ga proda,
a meni novce nije doda.
Nakon toga donesu mu šupljo bure da naspe vodom, a on odgovara da mu donesu alat da ga popravi, te će ga tek tada napuniti vodom. Dalje ga milicajac pita jel se bavi kakvim zanatom, na što Marko odgovara:

Radio sam crkve i oltare,
pravio za magarad samare,
gradio sam crkvu na Odvorju,
i pravio školu na Zadvorju,
toga nema što ne znadem,
jedino što ne kradem,
još taj zanat kad bi znao,
ne bi ovo dočekao.

U vrijeme dolaska električne energije mnogi su muškarci u Njemačkoj. Sijela se i dalje održavaju, samo što igru prstenjaka najčešće zamjenjuju igre kartama kao što su: sedmica, briškula, žandar, a kasnije i bela. Nažalost sijela su polako nestajala jer su u selu ostali samo starci i mladež.

Običaji za poklade

Ovom običaju malo se pridavalo važnosti u našem selu. Pekle su se krafne ili uštipci i nosili se predvečer na stožinu. Vjerovalo se da će doći vještice i pojesti ih. U početku su se djeca maskirala i hodala, uglavnom po svom komšiluku pjevajući pjesme. Da bi se mačkare otjerale od kuće, trebalo im je dati komad mesa, jaje ili nešto drugo. Kasnije, 60 i 70-tih godina prošlog stoljeća, mačkarit će se i odrasli i organizirati svadbenu povorku s harmonikom. Na kraju bi kupili janje i piće i sve prikupljeno u maškarama stavili na stol te pozvali ostale komšije da jedu i piju. Maskiralo se najčešće u mješine od ovnova, a glava se skrivala kožnim prekrivačem. Tek u novije vrijeme počele su se kupovati maske.

Božićni običaji

U ovom selu za Božić se pripremalo nekoliko dana prije. Božić za mještane Donjih Rujana počinje od Materica i Očića (prvo čelo Božića). Materice se svetkuju u drugu nedjelju prije Božića, a Očići prvu nedjelju prije Božića. Tada se "vješaju" mame i tate, koji se moraju djeci "otkupiti". Kuća se čistila kao malo kada u godini. Svaki novčić se čuvao za kupovinu pića iz Dalmacije. Bilo je ljudi koji su zbog nevremena, idući po piće preko Dinare, i stradali. Jedan od njih je Marko Džaja, koji je zbog ozeblina ostao bez pola prstiju lijeve ruke. Osim pića, kasnije su se kupovale i smokve. Poslijednji dan priprema u kući bio je Sv. Toma (21.12.), kada su se svi ukućani trebali vratiti kući, ma gdje bili. Žene su pravile posebno ukrašene kruhove (česnice) od najboljeg brašna. Kuhao se kupus i suho meso, a tko je imao brašno, pravio je pitu i uštipke. U staro doba muškarci su išli po badnjake, debele drvene trupce, kojih se Mara Žarko ne sjeća. Tri badnjaka na ognjište unosio je gazda kuće čestitajući Badnju večer. To su bili bukovi trupci debljine oko 30 cm, dužine oko 1 metar i s urezanim križem. Križ je morao uvijek biti okrenut prema dolje. Svako selo imalo je svoj način postavljanja badnjaka na ognjište. U pravilu najdeblji je išao desno, najtanji lijevo, a srednji u sredinu. Ugarak od badnjaka mnogi su čuvali za vatru za slijedeći badnjak, a ostatak zakopavali u zemlju radi boljeg uroda. Prisjećajući se svojeg djetinjstva, sjećam se da je na Badnju večer gazda kuće (najčešće najstariji član obitelji) ulazio u "sjedeću" sobu, pozdravljao ukućane stavljajući jedno drvo u šparet kao badnjak. Poslije toga, uz pozdrav, razastirao je slamu po kuhinji i hodniku. Moleći Vjerovanje, obilazio je staju i posvećivao svetom vodom okućnicu i obiteljsku kuću. Zatim bi ušao u "sjedeću" sobu s pozdravom: Hvaljen Isus i Marija. Ostali su ga u "sjedećoj" sobi čekali klečeći i uzvraćajući pozdrav: Uvik Isus i Marija. Dobro vam došla Badnja večer. Ukućani su odgovarali: I s tobom zajedno. U staro doba nije bio običaj u ovom kraju da se kiti božićno drvce. Tek kasnije božićno drvce kiti svaka kuća.

 Na Badnji dan cijelo selo je mirisalo po pečenom mesu. Kažu naprijed navedeni sugovornici da je i najveći siromah pekao meso za taj dan. Siromašniji su klali i pekli uglavnom ovce, a malo imućniji svinje. Za vrijeme rodovskih zajednica svinje na ražnju bile su teške i više 60 kg. Dok se peklo na ražnju, pilo se i pjevalo. U selu se osjećalo jedno osobito veselo raspoloženje i kod starijih i kod djece. Kad se peklo, to jest na Badnji dan, bila je stroga post.

Pečeno se meso nije smjelo jesti, odnosno nije se smjelo načeti dok se ne dođe s ponoćne mise. Taj se dan nije jelo meso, ni mlijeko, ni mliječni proizvodi, a riba se pekla tek u kasnije vrijeme. Najčešće jelo za taj dan bio je zauljeni skuhani krumpir s kruhom. Na polnoćku je išao svatko tko je mogao. Zime su bile oštre, a do crkve je trebalo pješačiti 5 km. U kući su ostajali gazda i glavna domaćica, koja je spremala jela. Na Badnju večer nije bilo sijela. Misa je počinjala točno u 12 sati. Čestitari su išli od kuće do kuće pjevajući gangu i bećarac. Kad bi ušli u kuću, pozdravljali su: "Faljen Isus i Marija, Dobro vam došao Božić i Isusovo porođenje". Ostali su odgovarali: "I s tobom zajedno". Čestitari bi se kratko zadržali. Netko bi popio rakiju, netko nešto zamezio jer je do ručka trebalo obići sve komšije. Ujutro pri ulasku u kuću pozdravljalo se pozdravom čestitara. Prije objeda, koji je bio bagat kao nikada u godini, uz molitvu upalile bi se tri svijeće. Kad bi se pojelo, popilo, svijeće su se gasile komadićem kruha (posebno pečenim za Božić) koji se zamakao u čašu crnog vina. Svijeće su muškarci i djeca dijelili među sobom i gledali koja će se prije ugasiti. Moleći Vjerovanje, gazda bi kruh namočen u vino nadnio nad svijeće i čekao da kapnu po tri kapi na svaku svijeću. Vjerovalo se da će najkraće živjeti onaj čija se svijeća najprije ugasi. Komadić kruha kojim su se gasile svijeće nije se smio baciti, već se davao, najčešće, ovcama. Boca iz koje se točilo vino u času za gašenja svijeća čuvala se u slučaju požara. Naime, u ovom kraju se vjerovalo da se tim vinom može spriječiti požar. U popodnevnim satima, kad bi se blago "obredilo", staro i mlado, momci i djevojke iz sva tri zaseoka išli su na Jurića kuk, a kasnije se to prenijelo na Skandale. Tu se pjevalo igralo i "cure zamiralo".

Nasa župa ima jedan osobit običaj. Na dan svetog Stipana, dan iza Božića, svi su išli na misu u lištansko groblje. Poslije mise išlo bi se na ručak kod rodbine i dobrih prijatelja. Trebalo je obići puno kuća. Najčešće su samo stariji obilazili rodbinu. Sutradan, na dan sv. Ive išlo se u Ćaić, zatim na Mladince u Odžak. Dva dana poslije na Šiliveštre (Silvestrovo) išlo se u G. Rujane, a na Novu godinu u D. Rujane. U svakom od ovih sela, poslije ručka, okupljala se mladež, odnosno "išla je u kolo". Tu se igralo, pjevalo i "cure zamiralo". Sačuvana je pjesma koja spominje Novu godinu u D. Rujanima:

Prvog dana u prvom misecu,
svak se tome veselio svecu,
narod ide sa sve četri strane
pa se kupi u D. Rujane.
Kad je popo misu završio,
sav se narod na Kuk iskupio.
Stari došli da se bogu mole,
mlađarija zaigrati voli.....

[Home] [O Rujanima] [Nase price] [Nase pjesme] [Nasi obicaji] [Nasi susjedi] [Za vas procitali...] [Dogadjanja] [Galerija] [Ostalo]