 |
|
|
Prošlost
Oj mladosti, što si prohujala,
mnoge slike iz ditinjstva davna
kad se oblak rukama vatao,
kad je sunce ka zapadu išlo,
kad je misec na Sokolcu bijo,
a i mnogi preminuli ljudi -
sve su samo nepovratne uspomene
iz Rujana,
moga rodnog sela.
Obrađene livade i njive,
žuljevite ruke mnogobrojnih ljudi,
puno stada raznovrsna blaga,
jelo pura iz Gujine bakre,
a obuća gumenjaši Dikonjića Mije -
sve su samo nepovratne uspomene
iz Rujana,
moga rodnog sela.
Puno sniga, poplava i bure,
ganga, rera, bećarac i gusle
orili se planinom i poljem
lipim glasom kršnih divojaka
i momaka visokoga stasa -
sve su samo nepovratne uspomene
iz Rujana,
moga rodnog sela.
Bogatstvo je uspomene imat,
s njima se dizati i ligat,
svaki razvoj uspomene gasi,
bez vapaja da se opet vrate,
to su samo prohujali dani,
naših dida, rođaka i baka
te ujaca, nas i naših majka.
|
|
|
|
|
Sadašnjost
Puno kuća gusto poredane,
s malo mladih i nešto više starih,
prazne, s dvoje, ritko i petero
čvrsto stoje i čekaju svoje;
šumske staze, magareći puti
a i polje što je nekad bilo
i putovi što u njega vode
zarasli su u šikaru i trnje.
Zarasli su putovi kroz selo,
samo jedan još prkosno stoji,
on je samo u jednome smjeru
bez obzira odakle se iđe.
Siguran je odlazak iz sela,
bez strelice povratka u njega,
i on vodi na vični počinak
stalnu kuću u Rujansko greblje
što je danas lipo uređeno
i modernim zidom ograđeno.
Mnogi puti prohodni još malo,
malobrojni ljudi njima sada hode,
a i onaj prkosno što stoji
i što vodi u jednome smjeru
dal će skoro postati neprohodni,
sve ovisi o mještanima
iz Donjih Rujana.
Svim ljudima što u selu žive,
i onima davno odselilim,
a posebno Niki Periću iz Maljana,
zaseoka iz Donji Rujana,
i svim drugima velika hvala
što akciju ovu podržaše
i našu povijest tako sačuvaše.
|
|
|
|
|
Dio nas
Ko što rujna zora noć od dana dili
tako mene mnogi kilometri
udaljiše od rodnoga mista,
mojih ljudi i mojega sela,
di sam prvo sunce ugledao,
di sam prve korake pružio,
prvo cviće u životu brao
i u mladosti lipoj uživao.
Tu sam mnogo toga naučio,
nakon puno lita nešto zaključio,
da opalo sa drveća lišće
opet će s proljećem doći,
da će zimu zamijeniti lito;
mislio sam da je stalna mina
odlika moga rodnoga sela.
Kad naučih da je to posvuda,
ipak svatih da su
naše nebo, zime,
poplave i njive,
Dinara i Livanjsko polje
samo dio mene
i svih ljudi
iz Rujana,
rodnoga nam sela.
|
|
