Još jedna nova stranica. Definitivno potrebna jer sam i sam ostao ugodno iznenađen koliko ljudi iz našeg kraja piše, a neki od njih i objavljuju svoje pjesme. Čini se da su Rujani za pjesnike ono što je Livno za slikare.
Nadam se da ćete i ovdje poslati nešto svojih radova, potpisanih ili nepotpisanih, kako god vi to hoćete, a do sada su to napravili:

Sofija Cvitanović r. Granić   Ruža Čulo r. Perić   Ana Džaja   Ana Džaja   Petar Džaja   Ivan Jelavić Čičić
Boško Perić - Grgić   Petar Plazanić - Migić   Anđa Vujević r. Perić   Marko Žarko - Mulalićov   NN

Sofija Cvitanović r. Granić

Kruška

Sićanja znaju
kolko je dala
ploda i lada
i sriće svake.
Više ne reste
Polako se šuši
I digod plodom
Sve iznenadi.

Drvo ditinjstva
S vrimenom se bori
Borta, daje, stoji.
Ko stožina na armenu
Uspomenama nasađenom
A vršaj za vičnost traje
Za one što pamte
I roda ne taje.

Kad krušku vidim
Ispod kuće moje
Taj didov spomen
Kolina moga znamen
Znam tu moji svi su
Srce se smiri
I jopet u meni sve
Na svom je mistu.

Rodna kuća II

Sve vidim jasno
Ko da je bilo juče
U kući di je rođen
Moj did, ćaća i ja.
Na ognjišću starom
Krušna peć stoji
I kraj nje naćve i lopar
Čađave komaštre
I bakrač vise u sridini.
Okolo poslagane bakre, čanjci,
Tepsije, pijati, ćase, ćikare,
bukare, bardak i babin stap.
Iđem ganjkom
I rasušeni pod škripi.
Na ganjku crna peć,
Klupe i veliki stol.
U sidećoj sobi drveni krevet
Biljac i klašnje na njem.
Na zidu svića i ogledalo visi
U slike Svetog Ante i Gospe Sinjske
Ugurane slike nas dice.
Babin kovčeg pod ključem
I strinina baula što sjaji.
Na čiviluku didov koparan
I čakšire nenošene vise.
I nikako ne umim razaznat
Di njiovo staje
A moje počinje vrime.

Falim Te Bože

Najprvo Te falim
Što si me stvorio
Životom blagoslovio
Na najlipšem mistu na svitu.
I sve divote svoje
Odma mi pokazo.
I nebo i daljine
I polje i planine
I sunce i misec
I snigove i kiše.

Falim Te za one
Znane i neznane ljude
Što si ji poslo
Da me čuvaju i uče
Svituju i bodre
Slušaju i vole.
Falim Te što si me
Nebrojeno puta spasio
Od nesrića svaki
I teški grija.
Falim Te i za ono
Skriveno u srcu i duši.

Najposlin Te i najviše falim
Za moje križeve i muke.

Čovik na radu

Vaik ga čeka oće li banut,
Makar Švabo ne pušća lako.
Iđe li prašnjavom testom
I na kolovez skriće,
Malo je zguren
I noge vuče,
Al njene ga oči vide
Ko onda davno u kolu,
Prid crkvom, posli mise.

Stisla se u se,
Izteretila ju motika i njiva,
Zgurilo ju blago i livade,
Starčad u kući
I sitna dica.
Sredila kuću
Baško u gradu,
Kad dica dođu
Da svega nađu,
A njima uvik ništo triba.

I uvik moli
Brez pristanka posti.
Milostivoj Gospi za dicu,
Da im ne propadnu
Duša i tilo u velikom gradu.
I Svetom Anti
Da joj se čovik
S rada živ vrati.

Dica

Usrid igre
čula dica,
u Žižinu kuću
stigla svojta,
kninskim autobusom
iz dalekog grada.

Tuđa kuća,
pa se srame.
Al narojili se
Ko prid kišu muve.
Stisla se uza zid
prašnjava i plisnavi nogu
i sad ispod oka pilje.

Dodijala čorba, pura
I divija voćka
Što se krade.
A oni iz grada
Vaik dile cukrice,
Bambone il zericu čikulade.

Rodna kuća

Stisla se kuća
Uz Granića kosu
Ko uz materine skute
I pokrila biljcem
Drača po bašči
Kod starog bunara
I srušene lise.


Razgulilo ju brime
Potribe i rata
Dere ju bura
I snigovi tope
Gromovi tutnje
I odleti vrime.

Znala je ona
Za pune ambare
Stada blaga
I komaštre vrile
Za prikobrojnu čeljad
Uz sinije i sviće
I sve njiove
molitve i muke.

I otišla su dica
Na poso i škole
Našla su mista
Po cilome svitu
I tlapnje razne
Žive pod sriću.

Kekina pita
 
Dočekala Keka
Rašireni ruku
Ljubi svojtu
Nebrojeno puta.
Balatura tisna
Za toliku sriću.
 
Stresa brašno
Sa traverše nove
U košulji biloj
Jačice šarene.
Crljenim je rupcem
Side kose skrila.
 
Iznila nam kruva
Meka ko duša
U bakri se čorba
S manistrom puši.
Kolopitnjak zagorio.
Brte pod njim
Tikvenjača se zlati.

Ćić Stipe

Popne se do vrtla
Prid zalazak sunca
Kad sumrak rumeni
I vitar s Poviruše miri.
Žita se povijaju,
Ditelina ko najlipši
Ćilim sjaji.
Jasike šušte
Kroz Brižine puste.
Doli u selu
Klepka se čuje.

Ćić je spustio
Kevu do nogu,
Od ditinjstva
Čolani ga bole.
Odmara ruke
Od opute i gume,
Brokava i šila,
Tuđi gumenjaša ,
Opanaka, kaišara, sandala.
Zavridijo odmor,
Tilo nemere više.
Grije ga samo dragost
Bratove dice.

Nosalice

Pridveče stigle
Tamo odniklen
Iz Dalmancije
Bisage pune
Na magare uprtile.

Češljevi, špede
Ogledala, marame
Kišići, šnale
I najlipši bobci
Za dvi šake vune.

Strkala se ženskadija
Dernek je blizu
I šetat triba
U kolu pokazat
Koja je cura prva.

Lito u Čaprazlijama
 
Vakat je lipote
U večeri litnjoj.
Isprid kuće miris
Ditinjstva i sriće.
Zvizde se cakle,
Na misecu roje,
I zrikavci zriču,
Bude uspomene.
 
Kuća se bili,
i tice ju bude.
Digla se rosa,
Polje puno cvića.
Duša je puna
U bešici od cmilja,
Svi moji su tute,
Makar ih nima.
 
Nemere se srce
Privarit daljinom.
Ono traži svoje
Planine i polje.
I didovu kevu,
I babine verše,
Da dura kroz vrime
U mrsilu snova.

Kaurka
 
Naša Kaurka
isprid kuće sidi
u kotuli crnoj
i crnom šudaru.
Iz bata joj
bose noge vire.
 
Pricvrljio zvizdan
i kamen se žari
al neko će proći
da pribaci koju.
A kave i cigara
uvik se ima.
 
Na pendžeru
prazna svića stoji
u bocunu petreulja
još zeru ima.
I prtene bičve
usrid lita suši.
 
Al njeno je srce
veliko ko selo
od salameta pustih
smija i pisme.
I od ljudstva njena
siromaštvo nikada ne vidiš.

Ruža Čulo r. Perić

Evo nekoliko starijih pjesama (tzv. ženski bećarac) koje su redovito pjevale na putu u Lištane u crkvu i na povratku, na silima, na svadbama, radovima u polju i sl....
Poslala nam ih je Ruža, a prisjetila ih se njena majka, Curka Cencina koja ih je u svojoj mladosti često znala i povest...

SRCE MOJE UVENULO NANE, UVENULO NANE
KO JABLANU NJEGOVE GRANE, NJEGOVE GRANE

MOJ DRAGANE ŠTO MI SRCE RANI, ŠTO MI SRCE RANI
OSTA SAMA KO PTICA NA GRANI, KO PTICA NA GRANI

SVEKRVICE MOJA GOLUBICE, MOJA GOLUBICE
JA SAM LJUBAV TVOJEGA GOLUBA, TVOJEGA GOLUBA

OJ RUJANE MI TE OSTAVLJAMO, MI TE OSTAVLJAMO
OSTAVLJAMO NE ZABORAVLJAMO, NE ZABORAVLJAMO

DOĐI DRAGE, DOĐI JANJE MOJE, DOĐI JANJE MOJE
PA UTJEŠI BOLNO SRCE MOJE, BOLNO SRCE MOJE

ODE DRAGI, ODE I NEMA GA, ODE I NEMA GA
SRCE MOJE NE ZABORAVLJA GA, NE ZABORAVLJA GA

ŽARKO SUNCE POZDRAVI MI UJCE, POZDRAVI MI UJCE
BACI ZRAKU NA OCA I MAJKU, NA OCA I MAJKU

NJEMAČKA ME UCVILILA JAKO, UCVILILA JAKO
JEL I TEBE DRAGANOVA MAJKO, DRAGANOVA MAJKO

ODE DRAGI ODNESE GA LAĐA, ODNESE GA LAĐA
ODE LJUBAV OD ŠEĆERA SLAĐA, OD ŠEĆERA SLAĐA

SJETILA SE GORA LISTA SVOGA, GORA LISTA SVOGA
A JA DRAGI RAZGOVORA TVOGA, RAZGOVORA TVOGA

... a kao odgovor na sve ovo, Ružin otac odgovorio bi ovako:

ŽENIT ĆU SE IZ GUJINE DOLE, IZ GUJINE DOLE
ČUO JESAM DA ME CURE VOLE, DA ME CURE VOLE

SRCE
 
Što je to srce? Je li to samo organ koji pumpa krv, održava nas na životu. Zašto se onda
kaže od srca sam se nasmijala, ili srce moje. Zašto je sa svakim dragim pokojnikom otišao i
komadić moga srca. Što zatitra u grudima kad vidim voljenog, kad se moje djetešce veseli.
Srce je to!
Koliko to srce treba biti. Što me to zaboli svaki put kad koja od mojih djevojčica tuguje i
plače. Što me to boli kad čujem za optužene hrvatske vojnike. Na pravdi Boga! Optužiti
nekoga što brani svoj dom, obitelj, susjede, domovinu, kulturu, prirodne ljepote, jezik. Pa srce
to boli, što drugo nego srce!
Koliko veliko i koliko snažno treba biti to srce. Nekome nisu dostatni kilometri fizičkog
prostora, a netko…
Velikan pisane riječi u Hrvata, istinski domoljub davno je uzviknuo ”Dok je srca bit će i
Croatie!” Gdje su domoljubi! Tko su oni na Markovu trgu? Jesu li oni Hrvati!? Gdje im je
srce! Ima li tamo itko sa srcem!
Nema. Njih pokreće novac i žalim ih zbog toga.
A gdje su naša srca? Samo da ne ostanu zaturena u sivilu praznih novčanika.

Opet neka slika

Uronim lice u snijeg
pored ceste
Podignem glavu
i promrzla oka
uhvatim sunce
što se bezupitno diže
tamo podalje
iznad Livna
Uranjam licem u snijeg
pored ceste
Ničice padam
pred tobom
daleka sliko
Promrzla pogleda
točim suze
Padaju po cesti
i niskom raslinju
snijeg je sakrio kamen
Tople točke u snijegu
Suze, suze
vruće suze
Prekriše moju Dinaru

Ovaj sonet posvećen je svima koji su zbog ljubavi prema svojoj domovini morali ostaviti svoj, i iskusiti gorak kruh tuđine.

Mome didu

Dide moj pamtim tvoj
visoko uzdignuti pogled
ograničen škrtim naočalama
dok si čvorugavim prstima
vjerno prenesenim na unučad
prebirao krunicu
šapćući molitve u svojim
vječito smeđim odijelima

Dide moj pamtim tvoj
visoko uzdignuti pogled
dok si mi s našeg okrajka
pokazivao Kovijovac i Žrvanj
oba Samara i Sokolce
Nikada nikome ne dadoh
ni riječ na tebe

Dide moj pamtim tvoju ljubav
kojom si me branio materine šibe

Oslonjen o kevu s krunicom
u lijevoj ruci
vječito mi dolaziš u susret
svojom sitnom pojavom
dok zeleni Perića okrajci
ostaju iza tebe

Smiri se u meni

U meni se sakrij
mirisna moja livado
miruj srce moje.

S mirisima svojih
dubina kamenitih
u moju dušu siđi.

I ti Jarugo moja
što žuboriš i šumiš
tamo gdje su svi smiraji moji
smiri se u meni.

SLIKA I

Gledam sliku
Na slici ja i
moje dvije kćeri
U pozadini Dinara
Ja sam na vrhu svijeta
moje su kćeri i moja
Dinara
moj vrh,
moj centar,
moje ishodište,
moje utočište,
moj bitak
Iznad je samo Bog
i hvala mu

studeni 2005

BEZ DOMOVINE

U zraku su već odavno nestale ptice
i mene više ne vuku daljine
samo tupa bol još mi steže srce
ja sam tužni prosjak bez kore domovine

A samo sam pjesmom slavio Tebe
i Tvoje bitke i velikane
izgarah tako davajuć Ti sebe
i ne sluteć mlad, duše ove rane

Evo opet čujem hajku, pse
i grč i jecaj
u srce me ubode iz daljine «ne»

U ovoj tihoj noći dok umiru zvijezde
jecaj moga srca ište domovinu
a tuđe se zime još u meni gnijezde

SLIKA III.

Moj šljivik i dalje stoji
na kraju okrajka
uz našu i Ištukušića kuću
Isti kao i onda kada sam
bila mala djevojčica
Tek je ponešto izrastao,
raščupan i sve je oko njega
nekako raščupano.
Nema mojih ljudi
da rede šljive i kruške i
jabuke i travu
Sve je raščupano i
Dinara u pozadini
Otišli su
Moji ljudi
Sve je pusto
nikoga nema
Tek srce je, unatoč,
puno

Ana Džaja

Dida

Obrisi tvojih stopa vode me k cilju
Teško prihvaćam zbilju
Zar te nema dida dragi
Da vidiš što se u vrtu sadi,
Kuća zaključana stoji
Tužna tako dane broji
Čeka tvoje rumeno lice
Rana dizanja kriomice
Okrajci me zovu da priđem bliže
Dok suza polagano stiže
Biserna suza niz lice teče
Sama hodam ovu večer

Nema te dida da mi kažeš gdje ću poći
Nema te jutrima
Nema te noći

Avlija samo šuti
Podastrana isto sluti
Meni je teško govoriti tiše
Gdje si dida,
Nema te više

Tražim staze kojima smo pošli
Tražim kamen do kojeg smo došli
Tražim te pogledom preko polja
Tražim pognuta ramena tvoja

Nema te danas
Nema te sutra
Otišao si lipanjskog jutra…

San

Usnula sam san;
šetnju kroz polja divna
sa suzama u očima
sjetih se Livna.

Dinara te pazi
dok koračam po blatnoj stazi
Godine uspomene ne brišu,
blatne cipele nove pišu.

Vjetar ruši moje sjete
sanjam da sam još dijete

Sjećam se ljetnih dana
i naseljenih Rujana

Nema dida da mi pokaže pute
sama upoznajem nove rute

Jaruga šuti
i tugu sluti

a ja

sjetih se smijeha, sreće i veselja
a sada samo pustoš livanjskoga sela...
 

Ana Džaja / anna__livno@hotmail.com

DOM

Vidim slike poznate
planine, rijeke, široko polje...
Bože moj, sva ta lipota a nama si je dao
ko da si je za sebe čuvao
I svi ti ljudi skromni i ponosni
iz jednog su kraja
ko da si ih birao,
dao im dušu, veličinu i snagu
da i kad odu ne zaborave nikada
gdje im srce pripada.
Ako je tijelo već odsutno,
nisu htjeli otići a da ne ostave ništa,
i ostavili su srce i dušu
na tom kamenu, na tom polju
u tom šumu rijeka...
da jednom spoje dušu sa tijelom
kad se sretni vrate izdaleka.
A vratit će se oni
da ne pate više,
jer tuđina je bol
koja razdire i guši,
vratit će se oni koji domovinom zovu neku dragu zemlju
ali, dom je dom-
dom je tamo gdje si svoj na svom...

NEKA JAČA LJUBAV...

Kako da ti kažem da te volim najviše na svijetu
kad postoji nešto što mi već zauzima najveći dio srca...
Ne plaši se, volim te
ali ima jedna ljubav jača od svega
jača i od mene i od tebe
a za mene tako sveta,
sveta kao majka
kao dijete nevina,
to je ljubav prema mojim Rujanima.
Ti ne znaš taj kraj
ali vidiš ga u mojim očima
i čuješ ga u mojim riječima
baš svaki tren
svaki minut...
i ti ga sada voliš preko mene
i za to ti hvala,
što razumiješ i poštuješ moju patnju
jer sam daleko od doma
a daleko sam jer sam ovdje, s tobom...
To je dokaz moje ljubavi prema tebi
to što ostajem uz tebe
premda boli živjeti sa pola srca
i zato mi nikad ne uzimaj pravo na bol
jer sam tamo gdje ne bi bila da nisam tebe upoznala,
premda;
sve je to sudbina.
Ne, ne krivim tebe
nisi kriv ni ti ni ja
jače je to od svega....

NE DAJMO DA SE ZABORAVI

Bila je 1991. Bila sam dijete i tada nisam shvaćala. Znam samo da oca nije bilo. Nisam znala gdje je otišao. Mama nije ništa govorila, dida i baba isto. Iako dijete, nisam mogla a da ne primjetim tu tišinu koja je vladala u kući, mamino zabrinuto lice, i tugu u očima.
Gdje je tata? Koga da pitam? Dani su prolazili, presporo... Na televiziji neke čudne slike. Moja domovina... Ali gdje je nestala njena ljepota, što se događa. Vidim samo blato, krv, plač, porušene kuće, užasna buka....
Što se događa?! Neki zlobni ljudi hoće moje; hoće ono što je naše! Zašto..? I tko su oni? Kažu mi - neprijatelji, Srbi. Ma znam Srbi, ali tko su oni da čine taj užas? Otkud im pravo? Rat u Hrvatskoj, rat u BiH... Počela sam shvaćati što se događa. I zašto tate nema... Otišao je i ostavio nas. A u mojim očima postao je heroj. On i još tisuće njih koji su otišli braniti nas - djecu, žene, majke, očeve, braću i sestre. Otišli su za svoj dom! Dani su se sporo vukli, kaos i užas bivali su sve veći... Ginulo se... Za dom. Mnogi se nisu vratili... Nemojmo to nikada zaboraviti. Dali su ono najvrednije - svoje živote.
Tata je došao. Nitko od nas nije ga ništa pitao, a on nije ništa govorio. Prošle su godine otada a ja sam svakim danom sve više uviđala da iako se vratio, tata više nije s nama. Prisutan je, ali gdje je njegova duša, gdje su njegove misli..? Nije to više onaj isti čovjek. Samo on zna kroz kakav je pakao prošao. A ja ne pitam. Vidim to u njegovim očima. Vidim svaki put kad netko spomene svu tu nepravdu. Kad spomenu ime svih naših heroja kojma sada sude.
Čujte, sude im. Za što?! Za hrabrost, junaštvo, za to što su ostavili sve da bi mi sada mirno spavali. Oni su se borili, a sada ih izdaju... Jednog po jednog. Možete li samo zamisliti kako je njima? Kakav je osjećaj kad te izdaju tvoji? I to ne oni što su u ratu bili s njima rame uz rame, nego oni koji su u to vrijeme mirno spavali i živjeli kako da se ništa ne događa! Pričaju oni sada - "Bilo, pa prošlo, treba zaboraviti." Isti ti i sada dalje žive kao da ništa nije bilo. Zaboraviti? Nikada! Kako zaboraviti da je netko usudio se poželjeti naše? Kako zaboraviti sve one koji su ustali i rekli - "Ne damo Hrvatsku nikome!" Kako zaboraviti. Ja ne mogu. Svaki dan čujem riječi - "Izdali su nas... nismo se za ovo borili." I to je istina. Oni su ustali za slobodu. A gdje je sada ta sloboda? Oduzimaju im je. Na najgori mogući način - izdajom!
A sada nas opet žele prodati. Ne zaboravljajmo ljudi, i ne dajmo im ono što je stečeno krvlju i palim životima....

Ovdje možete pročitati predgovor našeg  biskupa Josipa Mrzljaka knjizi o 144 br. HV. Knjigu je napisao naš Livnjak, povjesničar dr.sc. Davor Marijan.

Petar Džaja

Prošlost

Oj mladosti, što si prohujala,
mnoge slike iz ditinjstva davna
kad se oblak rukama vatao,
kad je sunce ka zapadu išlo,
kad je misec na Sokolcu bijo,
a i mnogi preminuli ljudi -
sve su samo nepovratne uspomene
iz Rujana,
moga rodnog sela.

Obrađene livade i njive,
žuljevite ruke mnogobrojnih ljudi,
puno stada raznovrsna blaga,
jelo pura iz Gujine bakre,
a obuća gumenjaši Dikonjića Mije -
sve su samo nepovratne uspomene
iz Rujana,
moga rodnog sela.

Puno sniga, poplava i bure,
ganga, rera, bećarac i gusle
orili se planinom i poljem
lipim glasom kršnih divojaka
i momaka visokoga stasa -
sve su samo nepovratne uspomene
iz Rujana,
moga rodnog sela.

Bogatstvo je uspomene imat,
s njima se dizati i ligat,
svaki razvoj uspomene gasi,
bez vapaja da se opet vrate,
to su samo prohujali dani,
naših dida, rođaka i baka
te ujaca, nas i naših majka.

Sadašnjost

Puno kuća gusto poredane,
s malo mladih i nešto više starih,
prazne, s dvoje, ritko i petero
čvrsto stoje i čekaju svoje;
šumske staze, magareći puti
a i polje što je nekad bilo
i putovi što u njega vode
zarasli su u šikaru i trnje.

Zarasli su putovi kroz selo,
samo jedan još prkosno stoji,
on je samo u jednome smjeru
bez obzira odakle se iđe.

Siguran je odlazak iz sela,
bez strelice povratka u njega,
i on vodi na vični počinak
stalnu kuću u Rujansko greblje
što je danas lipo uređeno
i modernim zidom ograđeno.

Mnogi puti prohodni još malo,
malobrojni ljudi njima sada hode,
a i onaj prkosno što stoji
i što vodi u jednome smjeru
dal će skoro postati neprohodni,
sve ovisi o mještanima
iz Donjih Rujana.

Svim ljudima što u selu žive,
i onima davno odselilim,
a posebno Niki Periću iz Maljana,
zaseoka iz Donji Rujana,
i svim drugima velika hvala
što akciju ovu podržaše
i našu povijest tako sačuvaše.

Dio nas

Ko što rujna zora noć od dana dili
tako mene mnogi kilometri
udaljiše od rodnoga mista,
mojih ljudi i mojega sela,
di sam prvo sunce ugledao,
di sam prve korake pružio,
prvo cviće u životu brao
i u mladosti lipoj uživao.

Tu sam mnogo toga naučio,
nakon puno lita nešto zaključio,
da opalo sa drveća lišće
opet će s proljećem doći,
da će zimu zamijeniti lito;
mislio sam da je stalna mina
odlika moga rodnoga sela.

Kad naučih da je to posvuda,
ipak svatih da su
naše nebo, zime,
poplave i njive,
Dinara i Livanjsko polje
samo dio mene
i svih ljudi
iz Rujana,
rodnoga nam sela.

Ivan Jelavić Čičić

Dinari
 
Gledam ju kako se penje
Kao da odlazi k Njemu
Tako je čista i mirna
Osjećam snagu njenu.
 
Kao da nešto govori
Slušam ju kako se njiše
Tako je čista i mirna
Osjećam kako diše.
 
Zbog nje miriše dolina
Htio bi sa njom da živim
Jer, tako je čista i mirna
Ja se planini divim.

Inspiriran svojim prvim posjetom našim Rujanima i svom kumu Boži Periću (Civilovom), Ivan Jelavić Čičić (rodom iz Muća) napisao je ovu pjesmu 2000. godine.

Oj Dinaro

Patili smo godinama
i trpili ljute rane,
i sad nam se srce slama
Zato što smo s druge strane.
 
Ja sam Hrvat ko i drugi,
ne bojim se ja to reći,
Kad ne slušaju me ljudi
 pred planinu ja ću kleći.
 
Oj Dinaro pomakni se,
haj`d sa morem ti se spoji,
moje srce, ej planino
s druge tvoje strane stoji!
 
Tako blizu, a daleko
od Hrvatske moje stojim.
E da barem mogu preko,
u Hrvatskoj da se znojim.
 
Zar ne vidiš da smo jadni?
Čuješ li me, hej planino?
Hajde više k zemlji padni,
Da te vidim domovino!

Boško Perić - Grgić

Pjesma o Donjim Rujanima

Oj Rujane, selo moje rodno
ti si lipo, bogato i plodno,
ležiš točno uz Livanjsko polje,
ne tražim ti lokacije bolje.

Iznad tebe planina Dinara,
ta predivna i lijepa planina,
ispod tebe krško polje, diko,
kakvog nema u Evropi niko.

Kuće su ti lipo poredane,
sve od bila kamena zidane,
svega imaš, ali sreće nemaš,
jer se danas umirati spremaš.

Tvoja mladost u gradovim živi,
tražeć neke bolje perspektive,
svak ko može, taj iz tebe ode,
ti ostaješ ko riba bez vode,
samo su ti vjerni ljudi stari,
to su tvoji posljednji čuvari.

Jao Bože, žalosti i grija,
ko će Bogu odgovarat zato,
jer ti nisi pustinja, već zlato.

Petar Plazanić - Migić

SJEĆANJE NA RODNO SELO

Ja se sjećam svog Rujana sela,
Kad smo išli sa večernji prela.
Zora sviće, a ganga se ori,
Mjesec sija, Jaruga žubori.
Sa Dinare lisica se čuje,
Pasi laju, selom odjekuje.
Do kuće me sjajne zvijezde prate,
A u kući, ćaća mi i mate.
Pred vratima opanke izuvam,
A na stolu pečenica suva.
Šporet grije, a krevet me čeka,
Soba topla, a postelja meka.
Pivac piva da sve selo čuje,
Rujančanim zoru najavljuje.
Sjetio se pjesnik rodnog kraja,
Te ljepote iz svog zavicaja!

TEŠKA JE TUĐINA, SVATITE LJUDI

Napuštam kavanu i nepoznato društvo,
odlazim u pravcu, al ne znam kuda;
tuđa je zemlja, misli su teške,
i tako bez cilja po Frankfurtu lutam.

Lutajući tako svjetlost dana prođe,
umoran od misli na spavanje pođem;
poneki Švabo s pozdravom prođe,
ponekad mi se učini da me pita,
odakle si rođo?

Do stana žurno idem, čelo mi se znoji,
sjećam se rodnih Rujana i najdraži svoji;
pješice idem po pola sata,
do stana dođem i otvorim vrata,
upalim svjetlo jeza me hvata
malena soba s deset kvadrata.

Sam sam u sobi, ja nikog nemam,
ja, krevet i četiri zida,
maleni ormar pored vrata;
u njega robu stavljam dok se skidam,
na stolu satić koji me budi,
teška je samoća i tuđina, svatite ljudi.
 

SJEĆAM SE RODNOG KRAJA

Sjećam se lijepe Dinare
najljepšeg rodnog kraja
izlaska sunca i zore,
najdraže rijeke Jaruge;
tu sam se danima kupao,
to mi je rijeka i more.
Sjećam se Livanjskog polja,
livada i mirisnog cvijeća,
čobana i velikih stada,
zvuka ovčijeg zvona,
glasa čobanice mlade,
seljanka bila je ona.
Sjećam se sela i prela,
mladih cura iz sela,
najljepše pjesme gange,
poznatog momačkog glasa,
sjajne mjesečine i laveži pasa.
Sjećam se svega, sve mi je drago,
Rujani, Dinara, polje i stado;
tu mi je rođen djed i baka,
ja i moj otac i moja majka.
Bože dragi, Bože sveti,
te ljepote ja se sjeti;
daleko sam od Rujana,
u Frankfurtu tuđem gradu,
za povratak na Dinaru
izgubio svaku nadu.
O Rujanima ja dok pišem,
Dinarom mi misli lete,
Rujančani kad čitaju,
da se svoga sela sjete.

Anđa Vujević r. Perić

Didova lipa

Zamiriši još samo jednom
probudi usnulo dijete
zagrli me svojim hladom
zapali iskru prve ljubavi
Skrij snove
što odsanjani žele biti
budi tu zauvjek
u hladu tvom da se
od tuge
mogu skriti.

23.4.1995.

Spomen na sjećanje

Godine tri su prošle od toga strašnog dana,
Al u nama još je svježa rana.
Bili su mladi i iznad svega su život voljeli,
A da će ih je jedan zao svijet usmrtiti nisu se nadali!
Rat je došao a oni su i dalje mislili sve je samo igra ili film,
Smijali su se, pjevali i nisu marili za tim.
Toga dana život su im ugasili
kao nezaštićenu svijeću na oluji.
I nisu se više smijali, i nisu više pjevali...
Na njihovim licima u trenu nestalo je svega
jer bili su žrtve rata nesretnoga.
U Rujanima, u cvijetu mladosti život su izgubili,
al’ Rujane obranili.
Pjevajući su i ranjeni i mrtvi padali
al’ iz Rujana su dušmane zauvjek otjerali.
I danas nakon godine tri
sa zahvalnošću i dostojanstveno sjećamo ih se svi!
Hvala im!

Marko Žarko - Mulalićov

NK RUJANI  - SEOSKI  NOGOMET

Sva bi sela strahovala od Donjeg Rujana
Kad bi na gol stao Vezirov Ćukana
Ispred njega čelična obrana
Dva visoka i snažna mladića
Stipe Brocin i Ivić Katkića
I libero crni Ursin Pero
I njegovog rođaka Alojza
Što s lakoćom protivnike voza
Mladenović Stipe Kaurkića
Mile Žarko i Mile Radića
Pod nogama zemlja suva zvoni
Oni jure kao avioni
Kapetana Vladu Pašalića
Golgetera Marka Mulalića
Niko imo nije
Nogometnu momčad bolju
Na cilome Livanjskome polju

Naprijed Rujančani
Vaš Marko Žarko
 

LIVANJSKA DOLINA

Tamo na jugu zapadno od Livna
Plodno polje i sela predivna
Na granici Čelebić Rujani
Tople noći još topliji dani
Odavno su to čuvari stari
Rujančani i Poljeničari.
Sa Žarkove kose mitraljezi laju
I granicu našu junački čuvaju
Na Barjaku ispod Čelebića
I kameni kuća Pašalića.
Vatra gori peku se odojci
Cure plešu i pivaju momci
Hrvatska se danas trobojnica vije
Svi se tome radujemo
A najviše Čaprazlije
Topli pozdrav svim Rujančanima
Blago onom ko Vas takve ima.
 
Marko Žarko
(ovom pjesmom posebno pozdrav ANĐI V.)
 

POŠALICA IZ RUJANA

Svima nama odavno je znana
Ispod pola cila podostrana
I na ponos to je svima nama
Jer i mi smo dio iz Rujana.
Avlijaši stalno se svađaju
Kako jake volove imaju
A Maljani od davnina znaju
Svakom živom da se narugaju.
A glavni je njihov deda Sima
On se znao narugati svima.
Još Glamočka baba
Kad na zidu sidi
Ona gaća nema
Stražnjica se vidi.
Uz crno  magare i Ličku Sofiju
Još imaju onog vukodlaka Cviju
I malog debelog
Bošković Jovicu
Što ga žena tukla
Nogom u guzicu.
E pa sad je dosta
I muški i ženski
 
Marko Žarko
 

ČAPRAZLIJE

Sa Sokolca prekrasni vidici,
Čaprazlije selo na ravnici,
Naslonjeno na Donje Rujane,
Malo selo bez ikakve mane.
Čaprazlije od davnih vremena,
Kršnih ljudi još kršnijih žena,
Vitezove ti nam mnoge dade,
Čaprazlije, sva'ko za te znade.
Svi poznamo Milu Jurišića,
Kad porazi Dušana Prndžića,
Svjedoka je nekol'ko tisuća,
I viteza Tomicu Granića,
I velikog Peru Jurišića.
Spomenut ću Stipana Mrđića,
I njegova četri stričevića,
I veliku braću Hrgovića.
Sve to nama Čaprazlije dade,
Uspomena vječita ostade.

PRIČA O RUJANU

Imam jednu priču iz Rujana,
Svaka kuća po dva domobrana.
Branili su selo od davnina,
Od prljavog zlobnog dušmanina.
Još daleke trideset i sedme,
Bez povoda u sred bijela dana,
Napadoše obadva Rujana.
I posljednjeg Domovinskog rata,
Navališe na rujanska vrata.
Uzaludu sve to njima biše,
Domobrani selo obraniše.

Rujančane grije toplo sunce žarko,
Pozdravlja Vas Mulalićov Marko.

Anonimni autori

Ponekad misli same krenu...
a ja molim Boga da ih zaustavi,
i da se u očima mojim ne vidi čežnja,
i ta bol
poznata svakome tko nije tamo gdje mu je mjesto,
i gdje mu pripada duša...
Uzalud sve
misli teku bez prestanka
pa sjedim na klupi i gledam u daljinu
u polje,
u najvedrije nebo što su oči ikad vidjele,
i gledam..
i šetam....
šetam uskom cestom moje Avlije
dižući pogled prema Dinari.
Eh, ta Dinara...
ponosna i velika i jaka
tako kao i ja,
kao svatko tko uzvišeno kaže:
Da, ja sam iz Rujana!

MOM  TATI

S Poviruše gledam
Selo moje rodno
Ispod njega polje
veliko i plodno
 
Gledam svoje Čaprazlije pusto
U njem jedva da života ima
Tužna slika, ali volim doći
To je ipak moja očevina.
 
Nema više Jurišića kuća,
Ni Mrđića. Sve ih dušman rani
A, od našeg pustog komšiluka
Sve ostade sad na babi Stani.
 
Nema vignja mog dida Jakova
Nema više konja strica Mile
Ne pamtim ih, al mi tajo pričo
Da su bili, kao gorske vile.
 
Samo jedno promjenit ne mogu
Dragi Bog je valjda tako htio
Al ću čuvat djedovinu svoju
Kao što bi i ti učinio.
 
Neću dati da mi selo umre
Zato majka tamo kuću gradi.
Poljenica neće ostat pusta
Bit će tamo još uvjek čeljadi.
 
Ja sam rođen daleko od ovog
al mi uvijek zatreperi duša
Kad se samo spomenu Sokolci
Poljenica ili Poviruša.

J.R.Đ.

[Home] [O Rujanima] [Nase price] [Nase pjesme] [Nasi obicaji] [Nasi susjedi] [Dogadjanja] [Galerija] [Ostalo]